Kod aktivnog je učenja zadatak profesora da studente pomakne iz faze pamćenja u aktivniji način učenja, u kojem student gradivo razumije na dublji razini te novo znanje aktivno gradi na temelju vlastitih iskustava i onoga što već poznaje.
Aktivnim učenjem studenti imaju značajnu ulogu u vlastitom procesu učenja, a uloga profesora je da potiču razmišljanje studenata. Studenti znanje i razumijevanje grade kao odgovor na prilike koje njihov profesor pruža. Kod aktivnog učenja studente potičemo da budu sposobni analizirati, procijeniti i sintetizirati ideje (time dosegnuti kompetencije Bloomove taksonomije višeg reda). Kvalificirani profesori te dublje razine razumijevanja bolje omogućuju osiguravanjem okruženja za učenje, prilikama, interakcijama, zadacima i uputama koje potiču produbljeno učenje.
U procesu aktivnog učenja studenti su aktivni i metakognitivni, što znači da su sposobni vrjednovati vlastiti znanje i učenje. Često se primjenjuje refleksija, ona naime pojedincima omogućuje da uče iz iskustava o sebi, o svome radu te o širem društvu i kulturi.
S obzirom na to da aktivno učenje studente potiče da preuzmu glavnu ulogu u svom učenju, ono ih bolje priprema na buduće zaposlenje. Uključivanjem aktivnosti poput studija primjera, problemskog učenja, simulacije itd. u podučavanje, studentima omogućujemo da steknu vještine i kompetencije, koje su značajne za radna mjesta.
Ključne prednosti aktivnoga učenja su:
Za učinkovito i uspješno stvaranje, profesori moraju slijediti strukturirani proces koji uključuje pet osnovnih elemenata aktivnog učenja:
1. Konstantne i ažurne povratne informacije
Povratne su informacije značajan dio učinkovitog učenja. Učenje je najučinkovitije onda kada je popraćeno povratnim informacijama stručnjaka (profesor, mentor), koji povratnim informacijama pomaže rješavati izazove ili poteškoće te ponudi potencijalna rješenja. Važne su procesne povratne informacije, koje su usmjerene na poboljšavanje procesa učenja - što učiniti drugačije da student dosegne ishod učenja. Povratne informacije moramo tretirati više kao raspravu ili konstruktivni dijalog, ali ne i kao jednosmjerno usmjerene informacije od mentora/profesora do studenta. To studentu omogućuje da preuzme nadzor nad vlastitim učenjem, tako što postaje aktivni sudionik u procesu. Povratne informacije mogu poboljšati studentovo samopouzdanje, svijest o sebi i entuzijazam za učenje.
2. Mikro učenje.
S mikro učenjem prijenos je znanja za 17 % učinkovitiji. Ako je sadržaj učenja podijeljen na manje dijelove, usredotočeniji i lako dostupan, studenti ga mogu prihvatiti svojim tempom, gdje god da se nalazili, te što je najvažnije, onda kada su 'spremni'. Mikro učenje u odsjecima od 3-7 minuta odgovara kapacitetu radnog pamćenja i rasponu pozornosti ljudi. Ono stvara 50 % veću angažiranost i predanost studenata. Primjenjivanjem mikro učenja studenti bolje apsorbiraju ključne točke te ih zadržavaju, tako što informacije pohranjuje te ih primjenjuju za svoju korist.
3. Primjena različitih strategija učenja.
Aktivno učenje uključuje primjenu različitih stilova učenja. Upotreba slika, simulacija i prototipova, primjerice, može potaknuti rađanje ideja, naglasiti različite aspekte problema i izazvati razmišljanje o mogućim rješenjima. Učinkovita je i primjena pripovijedanja priča, naime istraživanja pokazuju kako priče ljudima pomažu da informacije zapamte te promijene svoja uvjerenja, pretpostavke i teorije.
4. Timski rad.
Rad u skupinama povećava angažiranost, učenje i motivaciju. Studenti putem timskog rada obično razvijaju i poboljšavaju kompetencije rješavanja problema, imaju veću motivaciju za učenje, predstavljaju kvalitetna rješenja. A ujedno se stalnom usmjerenom interakcijom u skupini razvijaju i učinkovitije komunikacijske i interpersonalne vještine.
5. Nanovo definiran odnos između profesora i studenta.
Profesori preuzimaju ulogu moderatora: moderiranje rasprava, jamčenje povratnih informacija, nadzor vremena, priprema i predlaganje aktivnosti te vođenje ocjenjivanja i vrjednovanje sudionika. Značajnu ulogu imaju i dijalog i socijalna interakcija, uključujući i moderiranje, usmjeravanje i vršnjačke povratne informacije, povratne informacije mentora i profesora. Uloga profesora i mentora je i poticanje samorefleksije te planiranje vlastitog procesa učenja (Što već znam?, Što još sve moram naučiti?).
Sustavan uspjeh postiže se kada su svi gradivni elementi aktivnoga učenja kombinirani u sveobuhvatnom sustavu stvaranja vrijednosti, a u tome aktivnu ulogu ima tako student kao i profesor.
